U neka stara dobra vremena, u jednoj dalekoj zemlji, živeo jedan kuvar. Kuvar je imao odraslu kćer koja se stalno žalila. Nije bila zadovoljna svojim životom, stalno je ponavljala da je život previše težak. Svaki put kada bi rešila neki problem, sledeći bi već bio na pomolu i tako u nedogled. Bila je umorna od svakodnevne borbe sa životnim nedaćama.

Jednog dana, kada je devojka započela svoj monolog o tome kako joj je život jadan i bedan, otac ju je uzeo za ruku i poveo u kuhinju. Sa police je spustio tri džezve. Iz bokala sa kuhinjskog stola nalio je u njih vodu i spustio ih na užarenu plotnu razgorene peći. U jednu džezvu potopio je krompir, u drugu jaje, a u treću je dodao par kašičica kafe.

Dvadesetak minuta, kćer ga je zbunjeno posmatrala, ukočenog pogleda i poluotvorenih usta, dok je voda ključala u sve tri džezve. Kad je konačno uzeo razresanu kuhinjsku krpu i užarene džezve sklonio sa vatre, kašikom je izvadio prvo krompir i stavio ga na tanjir. Zatim je izvadio i jaje. Kafu je sipao u njenu omiljenu šoljicu.

Konačno se obratio devojci, upitavši je: „Kćeri moja, šta vidiš?”

Začuđena, i sad već sa mnogo manje strpljenja i takta, odbrusila je: „Krompir, jaje i kafu!”

„Pogledaj bolje, približi se i dodirni krompir”, rekao je smireno otac.

Krompir je bio toliko mekan, da je mogla da zarije prst u njega, da nije bio tako vruć.

„Sada uzmi jaje i oljušti ga”, nastavio je otac.

Devojka je uzela i oljuštila tvrdo kuvano jaje, duvajući u prste, jer je i ono još uvek bilo vruće.

Na kraju joj je otac dodao šoljicu sa kafom. Iako je malo duže ključala na vatri, kafa je svojim bogatim mirisom i još punijim ukusom izmamila devojci osmeh na lice.

„Dobro”, rekla je devojka, sada već blažim tonom, „šta sve ovo znači?”

Otac joj je objasnio: „I krompir i jaje i kafa bili su izloženi istoj nevolji- ključaloj vodi. Međutim, šta se sa njima desilo nije isto. Krompir, koji je bio jak i tvrd, nepopustljiv, smekšao je i postao mekan i slab. Jaje, koje je bilo krhko spolja, a tečno iznutra, u ključaloj vodi postalo je tvrdo. Kafa je ostala jedinstvena. U ključaloj vodi promenila se zajedno s vodom i postala nešto novo. A sada te pitam, kćeri, od ova tri, ko si ti? Kako ti biraš da se menjaš u teškim vremenima?”

Devojka se duboko zamislila, ovaj put sa blagim osmehom na licu.

Svako od nas, kada prolazi kroz teška vremena, kada mu život nametne okolnosti koje ne može da bira, ipak ima izbor. Može da postane mek i slab, kao krompir. Može da postane tvrd, kao jaje, u svojoj gorčini, nemoći i besu. Ili, nepovoljne okolnosti čovek može iskoristiti da postane nešto novo, nešto bolje i originalnije.

Kroz život ćemo se uvek sretati sa problemima, stresom i neprilikama. Ova trenutna kriza u kojoj se nalazimo je upravo takav trenutak. Ovakvo vreme nismo birali, na spoljne okolnosti ne možemo da utičemo. Neki od nas sada biraju, svesno ili nesvesno, da budu mekani i slabi, neki su se ’stvrdnuli’, puni gorčine i besa, a neki su odabrali da se prilagode nametnutoj situaciji i postanu nešto novo, ukusno i lepo.
Uvek postoji prilika da izaberemo i postanemo bolja verzija sebe. Uvek možemo da radimo na sebi, jer tako ćemo biti bolji i sebi i svojoj porodici i prijateljima i u poslu kojim se bavimo.

Vanredne situacije i krize ne možemo da promenimo, ali ono što možemo je da biramo kako ćemo reagovati na njih i kako ćemo ih iskoristiti da (svima) nama bude bolje.

Svi mi imamo taj izbor. Da živimo srećno do kraja života.

Dušica Milosavljević, PRO-MENS, dipl. filolog za engleski jezik i književnost