Ne, ovo nije tekst o sanjalicama. Nije tekst o malim glavama koje vas budne ne slušaju i trče za svojim dalekim mislima.

Ne, ovo je tekst o tome zašto tim malim glavama treba dovoljno sna dok one uporno odbijaju da idu na spavanje.

Dovoljno spavanja kao preduslov za uspešno učenje

Možda je vreme da se sve obaveze preispitaju, da se napravi drugačiji raspored.

Upravo kvalitetan san omogućuje vašem detetu da se skoncentriše, da lakše pamti, uči i oseća se bolje u svakom pogledu. Nedovoljno sna iza maske pospanosti izaziva mrzovlju koja može prerasti i u agresivno ponašanje. Osim toga, pažnja opada i mogućnost koncentracije je veoma niska. Kao rezultat imamo nemogućnost uspešnog učenja.

Malo sna, malo koncentracije

Problemi sa koncentracijom su pojačani ukoliko dete nije imalo dovoljno sna. Dakle, dete ne može da zadrži pažnju na onome što radi, bilo da treba da se popne na drvo ili nauči pesmicu. Manjak sna u velikoj meri utiče na sve aktivnosti, dok bez koncentracije učenje postaje skoro nemoguće.

Pamćenje i spavanje

Bez pamćenja nema učenja. Naučeno je ono što je zapamćeno, to vrlo dobro znamo.

Mozak pothranjuje našu memoriju u različitim fazama sna. Da bismo bili spremni za dolazeći dan, svaka faza igra svoju ulogu, počevši od dubokog sna, preko faze gde sanjamo. Faze sna su vezane za zdravlje i uma i tela.

Jedna od njih je u poslednjem stadijumu takozvane REM faze, upravo kada se organizam sprema za buđenje. U ovoj fazi se učvršćuju i skladište informacije koje smo prethodnog dana učili, da bi smo njima mogli svesno i bez poteškoća da upravljamo.

Ukoliko je dete umorno, neće moći da čita pravilno, mešaće mu se slova ili neće moći da se seti nekih formula, čak i najprostije matematičke operacije mogu postati pravi izazov. Umor polako ovladava i telom i umom, da i vrtuoz na violini može da pomeša koja je koja žica.

Ponašanje kao ogledalo umora

Svi mi otežano funkcionišemo ukoliko se nismo odmorili, odnosno naspavali.

Kod odraslih ljudi manjak sna se može uočiti na više načina, od nervoze do odsutnosti. Međutim, deca manjak sna ne doživljavaju na taj način. Deci je spavanje uglavnom „gubljenje” vremena koje im je dragoceno za igru ili druge aktivnosti. Ali, čim dođemo do učenja (koje im nije posebno interesantno), dete počinje da „zeva”. Zvuči poznato?

Pospano dete neće moći da prati aktivnosti ili neće uopšte učestvovati u njima. Delovaće odsutno. Nastavnici će često upućivati kritike, u igri sa vršnjacima može delovati čak nemarno zbog poteškoće da voljno upravlja svojim telom, te se sapliće, pada, gura, jer „nije videlo”, „nije prepoznalo”, a ustvari je umor preuzeo deo kontrole.

Ukoliko primetite promene u koncentraciji, pamćenju ili ponašanju kod svog deteta, prvo proverite da li ima problema sa spavanjem.

U krevet!

Naređivanje detetu da ide da spava, često neće rešiti taj problem. Možda će ga čak i produbiti, pa umesto navike dođe do formiranja anksioznog ponašanja, straha ili nekog drugog vida ponašanja koje postaje „izgovor” za nespavanje.

Postoje jednostavni načini, a prvi korak jesu same navike. Potrebno je uvesti neku novu, pozitivnu naviku kao što je na primer ranije ustajanje, spavanje do određenog vremena, vežbanje, pa čak i promena ishrane. Ovo će znatno uticati na kvalitet sna koji je nije proporcionalan dužini spavanja, već odmoru koji je potreban organizmu.

Drugi bitan faktor jeste da obratite pažnju na disanje svog deteta tokom sna. Vrlo je bitno da li dete hronično hrče ili čak zaustavlja na kratko disanje, da li diše samo na usta, da li nemirno spava, da li se preznojava i slično. Iza svega može stajati bezazlen razlog, ali može se ispostaviti da dete ima problem sa krajnicima, alergijama ili hroničnom noćnom apneom što u ogromnoj meri utiče na dnevno ponašanje deteta.

Više od 50% poremećaja sna javlja se pre polaska u školu. Najbitnije je da prepoznamo uzroke, ne zapostavimo moguće probleme i razvijemo kod deteta dobre navike spavanja.

To bi bilo ukratko o deci i spavanju, a vi ne zaboravite da je i vama potreban odmor. Kada glava spava, ni mi nismo sasvim svoji.

 

Milica Vukotić Yildirim, dipl. psiholog