Da li znate koliko je detetu potrebno čistog vazduha dok ne odraste? Uzmite u obzir i to, da nekada, da bi i sama lakše disala, deca moraju da „dišu vazduh koji im je dat” ili da se jednostavno „tiho guše”.

Koliko „čistog vazduha” je potrebno vašem detetu, ili možda Vama?

Ponekad iskustva i percepcija roditelja o sopstvenom detinjstvu, a ponekad efekti društvenih i kulturnih promena oblikuju ulogu roditeljstva i način odgajanja dece. Međutim, ako se nešto ne promeni tokom godina njihovog sopstvenog odrastanja, to postaju očekivanja roditelja od njihove dece.

Činjenica je da roditelji imaju izvesna očekivanja o budućnosti svoje dece, ali vremenom se i uloga deteta u porodici promenila sa kulturnim i društvenim normama.

Danas, uglavnom srećemo porodice koje predstavljaju „porodice usmerene na dete“. Međutim, retko ko polazi od toga da se stavovi roditelja i uloga deteta u porodici razlikuju. Zemlja se i dalje okreće, ali se vremena menjaju i ništa više ne može i ne treba biti onako kako je bilo u vreme našeg odrastanja. Ovim promenama se prvenstveno moraju pravilno prilagoiti roditelji, što nije ni malo lak zadatak, jer to je ono što je najbolje za njihovu decu.

„Kesa najčistijeg vazduha” je prazna kesa

Pod „kesom čistog vazduha”, mislim prvenstveno na perfekcionistički stav roditelja. Naravno da svaki roditelj želi ono što je najbolje za njegovo dete. Zato se danas, većina roditelja odlučuje na jedno ili dvoje dece, uglavnom zbog socijalnih, kulturoloških i ekonomskih faktora koje žele da prenesu na najbolji način na svoje potomke.

Odgajanje deteta u prošlosti prvenstveno je imalo značenje vaspitanja i pripreme individue koja će biti odgovorna i samostalna i koja će ujedno doprinositi porodici, kako svojoj tako i budućoj, deleći zadatke i sve vidove odgovornosti u svojim postupcima.

Danas su deca postala i „emotivna investicija” za roditelje. Srećan roditelj, srećno dete? Ne uvek. Roditelji postavljaju svoje uslove, svoje prioritete u skladu sa potrebama deteta, da bi deci omogućili bolji život. Ovo je u redu.

Međutim, nekada izbor može biti loš. Deca ne vole da se izdvajaju u odnosu na drugu decu. Deca imaju svoje lične potrebe, želje, ali i mogućnosti i potencijale. Roditelji se „bore” da dete bude najbolje u svemu, organizuju njihovo vreme na, po njima, najbolji način, rešavaju „male” prepreke koje se deci nađu na putu, jer se njihova deca spremaju za mnogo veće uloge u životu. Očekuju, traže, usmeravaju i, pritom, emotivno, nekada vrlo burno, reaguju na uspeh ili neuspeh. Pribegavaju svemu što će njihovom detetu omogućiti da bude savršeno.

A ono već jeste takvo, ono se takvo rodilo – savršeno za sve izazove koji ga očekuju. Kada je došlo na ovaj svet, udahnulo je punim plućima jedini vazduh koji će mu ikada biti potreban. Ono treba postati najbolja verzija sebe, ne najbolja verzija svojih roditelja.

Ne stavljajte kesu na glavu

Naša očekivanja nas povezuju sa našim životom. Normalno je da roditelji imaju snove i očekivanja i od svoje dece, ali kada ona premašuju detetove potrebe, potencijale, veštine i želje, život može postati težak i za roditelje i za decu.

Možda se „guši” samo dete, možda „samo roditelji”, a vrlo često i jednima i drugima treba vazduha, predaha ili kako god želite da nazovete nastali raskorak. Tada više ne možete ni da „stavite kesu na glavu” i pravite se da ništa ne vidite. Ne može ni dete.

Kada postoji razlika između sposobnosti i kapaciteta deteta i očekivanja roditelja, velika je verovatnoća da obe strane mogu doživeti razočarenje. Pokušavajući da svojim „perfekcionističkim” stavom pruže detetu ono najbolje, zapravo nesvesno stvaraju ogroman pritisak na sebe i na dete.

Dok se od dece traži da budu uspešna, popularna, društvena, da se bave umetnošću, sportom i ističu u nekoj nesvakidašnjoj disciplini, može se vrlo lako prevideti ono što dete zaista želi i što ga zanima.

Pokušavajući da pruže najbolje svojoj deci u suštini može biti veoma različito od onoga što su detetovi ideali. Iako su deca zavisna od roditelja dok se razvijaju iIi rastu (u fizičkom i psihičkom pogledu), to su ipak jedinstvene osobe sa drugačijim interesima, potrebama i željama.
Zato je bitno upamtiti da deca imaju svoju ličnost.

Emotivni razvoj je bitniji od uspeha

Ukoliko roditelji pažljivo „osluškuju” svoje dete, mnogo toga o njemu samom mogu naučiti. Tada će znati da detetu pruže prave mogućnosti za njegov razvoj i okretanje ka onim oblastima u kojima i samo dete želi da bude uspešno, nikako ka oblastima u kojima „treba” da bude uspešno. Ovakav stav umanjuje verovatnoću od razočarenja i neuspeha.

Kada je dete pod emotivnim pritiskom da ispuni velika očekivanja roditelja, dete se suočava sa ogromnim osećajem neadekvatnosti i krivice, što negativno utiče na razvoj zdrave ličnosti i razvoj poverenja. Tačnije, ovo emotivno vrlo iscrpljujuće iskustvo za decu, odnosi se prvenstveno na osećaj neadekvatnosti i frustracije izazvane neuspehom, što evidentno utiče na razvoj samopouzdanja. Čak iako su deca uspešna u obavljanju svih tih zadataka, taj veliki pritisak i strah od greške i nametnutih kriterijuma je i dalje faktor frustracije, koji rizikuje pravilan i, pre svega, zdrav razvoj ličnosti.

Sve ima svoju meru. Svoju dozu. Mali neuspeh može biti izvor velike frustracije, ali može biti i samo oguljeno koleno deteta koje će ustati i nastaviti da trči.

Roditelji su tu da nam daju lekcije, svojim savetom i primerom. Neke lekcije dete ipak treba da nauči samostalno. Tamo gde padnu, ustaće čvršći i bolji.

 

Milica Vukotić Yildirim, dipl. psiholog