Često se postavlja pitanje zašto deca reaguju burno u situacijama koje im nisu po volji?

Kako pravilno reagovati na negativnu reakciju ili još bolje, koje su mere prevencije da do neprijatnih situacija ne dolazi?

Uh, mi odrasli smo baš na mukama… A kako li je tek deci?

Ono što je bitno za roditelje i vaspitače je da negativne emocije (ljutnja, briga, pa čak i zabrinutost) se izražavaju na različite načine u odnosu na uzrast deteta.

Kad dete sa pet godina oseća bes/ljutnju na učinjenu nepravdu, po uverenju deteta, od strane odraslog (nepravedna optužba ili kazna), najčešće su sputana strogim kažnjavanjem odraslih. Strogo zabranjivanje ispoljavanja besa navodi dete da ga ispoljava (tvrdoglavošću, inatom i kapricioznošću).

Deca sa šest i sedam godina reaguju besom na nepravedne optužbe, neispunjena obećanja, negativna poređenja i podsmeh vršnjaka. Sve češći je inat kao izraz besa (dete uradi baš ono što je zabranjeno).

Zabrinutost na ovom uzrastu se javlja iz zamišljenih situacija i kao kopija ponašanja odraslih. Dete u uzrastu od pet, šest i sedam godina ne može da predviđa moguću opasnost. Brigu dete obično preuzima od odraslih. To znači da je briga često indukovana u dete od strane odraslih.

Što se tiče besa, znajući kako deca na određenom uzrastu reaguju, jedino razgovorom (kad se smire strasti) možemo uticati na negativno ponašanje deteta. Česte kazne nisu rešenje, već naš primer određenog modela ponašanja.

Strah ima poreklo u iskustvu i generalno nije svojstven maloj deci. Deca iskustveno reaguju na konkretne stvari i lica. Kao uzrok straha pojavljuju se fantazija, mašta (strah od neobičnih, fantastičnih bića, likova iz bajki), ali zahvaljujući mašti dete se može osloboditi raznih strahova. Izvori i uzroci straha su sve brojniji i raznovrsniji, jer dete strahove stiče.

Uloga odraslih je da ne treba reagovati na situacije neosnovanim strahom jer deca uče po modelu. Opravdani strah je nekad nužan kada treba izbeći opasnost ili zastrašujuću situaciju. Generalno, deca negativne emocije ispoljavaju različito u zavisnosti od uzrasta, iskustva, uticaja sredine i same ličnosti deteta.

Mi odrasli smo tu da im pomognemo da prevaziđu određene situacije što bezbolnije i da se osete sigurnim uz našu podršku, zagrljaj i osmeh.