Ljudski glas ima nezamenljivu ulogu u razvoju svakog deteta i njegove ličnosti, što treba da ima na umu svaki predavač zbog čega treba da neguje svoju govornu kulturu, odnosno da vodi računa o intonaciji i kvalitetu svoje artikulacije, kao i tehnike disanja prilikom pričanja.

Postoji verovanje da je prosvetnog radnika moguće poznati po tome što govori glasnije nego drugi ljudi, što i nije bez osnova.

Mnogi predavači govore povišenim glasom, kako bi ih deca bolje čula i sledila njihova uputstva. Međutim, što je glasniji predavač i deca su bučnija i od preterane galame atmosfera na času može postati napetija i nervoznija. Nasuprot tome, umeren i blag ton deluje umirujuće na decu i čini da se ona ponašaju prirodnije i opuštenije.

Najbolja komunikacija se postiže govorom koji je jednostavan, neposredan i umeren. Uvek je bolje približiti se detetu, kojem se želi nešto reći i obratiti mu se mirno, licem u lice. U ovom obraćanju detetu, važne su reči kojim se predavač obraća, ali i ton, jer se njime prenose na decu emocije. Deca veoma dobro osećaju strah, nesigurnost ili neljubaznost u glasu vaspitača, bez obzira na reči koje upotrebljava, zbog čega je potrebno obraćati im se prirodno, bez povišenog glasa i nervoze.

Pričanje predavača treba da bude živo, slikovito, ponekad duhovito, emocionalno, sistematično i logično. Ako pričanje nema do izvesne mere planiran tok i sadržaj, onda se lako gubi nit i prestaje da služi vaspitno – obrazovnoj svrsi.

Za neformalne razgovore o svemu što decu interesuje moguće je koristiti razne prilike – kada zastanu u igri, kada požele da komentarišu svoje doživljaje, ispričaju nešto što je za njih važno, pohvale se nečim, saopšte neku svoju brigu ili malu tajnu i dr., što je sve prilika za iskrenu, prijateljsku komunikaciju u kojoj svi učestvuju podjednako ozbiljno angažovani i zainteresovani da izraze svoje mišljenje isto koliko i da čuju sagovornikovo.

Na časovima je važno da priča ima ulogu da pozitivno motiviše decu, a to se može postići tako što pohvalimo decu i njihova postignuća, damo im komplimente i razgovaramo sa njima, fokusirajući se na njihove talente, a ne na nedostatke. Umesto da govorimo o slozi, uspehu, upornosti ili radu, važnije je da stvaramo harmoničnu atmosferu u kojoj će ovi ciljevi biti ostvareni.

Samo kroz posvećenost, prihvatanje i iskrenu brigu predavača, dete može imati zdrav i pozitivan odnos prema sebi i prema radu, i sa puno poverenja i ljubavi u ovakvoj atmosferi može se uspešno razvijati i napredovati.