Najpozitivniji način postizanja dobrog ponašanja kod deteta je da ga “zamolimo” da se dobro ponaša. Važno je da molbe ulivaju detetu osećaj lične odgovornosti.

Dete oseća da je njegova odgovornost da se pravilno ponaša isto kao što je odgovornost odraslih da to vide. Dete po prirodi zna da može da bira kako će da postupi. Kad ga odrasli zamole “da se lepo ponaša”, dete zna da oni shvataju da je ono sposobno da razmišlja i samostalno donosi odluke, da kontroliše svoje ponašanje i da mora da nauči da preuzme odgovornost za njega. Kada koristimo molbe umesto naređenja, dete će shvatiti da mu mi pomažemo da oblikuje ponašanje. To je jako važno. Ako koristimo uglavnom naređenja da bismo dobili pristojno ponašanje, dete može da bude poslušno i da se lepo ponaša, ali ono će se tako ponašati samo zato što tako kažu učitelji ili roditelji, a ne zato što smatra da je dobro ponašanje najbolje za njega. Misliće da odrasli od njega zahtevaju dobro ponašanje zbog reda, tišine ili zbog interesa samih roditelja ili učitelja.

Veoma je važno da shvatimo da molbama možemo vrlo efikasno da dajemo savete. To nas ne čini popustljivim ili manje strogim. To je jednostavno promišljeniji, prijatniji, obzirniji način davanja saveta, i tako možemo da postignemo da dete stvarno uživa u onome što ste mu rekli da uradi, a da vam ne zamera.

Treba prihvatiti činjenicu da molbe neće uvek biti dovoljne. Ponekad roditelji i odrasli koji se bave decom moraju da upućuju deci direktne naredbe. To obično radimo kad ne urade ono što smo ih zamolili. Pre nego što urade bilo šta, odrasli moraju da se uvere da je njihova molba primerena, da odgovara detetovim godinama, razumevanju, i sposobnosti da je ispuni. Najčešća greška koju pravimo je kad zahtevamo nešto od deteta za šta mislimo da je sposobno, a ono ustvari nije.

Pravi primer za ovo jeste kad tražimo od četvorogodišnjaka da pokupi svoje stvari. Ta molba je nerazumna, osim ako treba da se pokupe dve ili tri stvari. Roditelj ili vaspitač mora da pomogne detetu da obavi taj zadatak.

Ako češće koristimo molbe lakše ćemo da odredimo da li su razumne ili ne. Ako je u bezbroj ranijih situacija dete rado ispunilo zadatak koji ste mu zadali, a u toj jednoj situaciji odbije da ga uradi, vrlo je štetno da ga kaznite ili da se naljutite. Očigledno je da ranije nije imalo problema s molbama, ali sad nešto nije u redu. U toj situaciji pokušavamo da saznamo u čemu je problem, jer može biti od velikog značaja. Radije rešavamo problem, nego da dete prisiljavamo da uradi neki zadatak pre nego što shvatimo celu situaciju. Ako je razlog detetove neposlušnosti opravdan, onda mi moramo biti kažnjeni jer smo ga prisilili.

Kao roditelji i osobe koje se bave decom, odgovorni smo za ponašanje deteta. Treba da brinemo da ne zloupotrebimo moć i autoritet i da ga time ne povredimo. Detetova budućnost i sreća zavise od toga kako ćemo da upotrebimo svoj autoritet. Cilj nam je da kontrolišemo dečije ponašanje na najnežniji, najobzirniji mogući način, sa što više ljubavi.